U savjetodavnom radu s roditeljima često čujemo rečenice poput "To ćete morati objasniti i mom mužu, mene ništa ne sluša." ili "Moja je žena prepopustljiva prema našem sinu, sve mu na kraju dozvoli." Činjenica je da se roditelji djeteta često sukobljavaju oko odgojnih postupaka vezanih uz djecu. Ponekad su to i najčešći izvori sukoba između roditelja.

            No, kada bismo sa svakim roditeljem razgovarali i pitali ga što dugoročno želi za svoje dijete, odgovori bi bili vrlo slični ili čak isti. Većina roditelja želi podići dijete koje će jednoga dana biti samostalna, zrela i sretna osoba. Međutim, način na koji svaki roditelj to pokušava postići je različit. I naravno da jest, jer otac i majka ne samo da su različitog spola, oni su dvije potpuno različite osobe s različitim temperamentom, uvjerenjima, životnim iskustvima, a vjerojatno i iskustvima iz svoje primarne obitelji u kojoj su odrasli. Iz toga svega proizlaze i različiti načini postupanja prema djeci, odnosno različite stvari kojima pridaju važnost u odgoju vlastite djece.

Primjerice, moguće je da majka inzistira da se obroci jedu za obiteljskim stolom, dok ocu to nije važno jer se u njegovoj obitelji jelo i na kauču i za kuhinjskim šankom i ne smatra bitnim da se jede za stolom. Također, moguće je da otac želi da  su mu djeca što manje izložena ekranima, dok je majci sasvim u redu da djeca provode nekoliko sati dnevno pred ekranom. Ove su situacije mogući povod sukobu među roditeljima.

            Važno je naglasit da su sukobi svakodnevni dio naših života. Sukobljavamo se u različitim situacijama, s različitim ljudima i sasvim je sigurno da će do sukoba doći i unutar obitelji.

Jesper Juul, danski obiteljski terapeut u knjizi "Vaše kompetentno dijete" kaže kako je jedno od najvažniji obiteljskih uvjerenja to da se roditelji trebaju slagati o tome kako treba odgajati djecu. No, u praksi, kaže Juul, roditelji se rijetko slažu. On ističe: "Nije važno slažu li se roditelji oko odgoja ili ne. U načelu, potrebno je da se slože samo oko jedne stvari, a ta je da je neslaganje prihvatljivo. Djeca postaju nesigurna jedino u slučaju kada njihovi roditelji međusobne razlike doživljavaju kao pogrešne i nepoželjne."

            Ako sukob prihvatimo kao nešto što će se neminovno događati jer dvije strane samo žele zadovoljiti neku svoju potrebu ili cilj, svoju ćemo energiju usmjeriti, ne na izbjegavanje sukoba, već na razmišljanje kako riješiti sukob. Ako znamo da smo djeci modeli u svemu pa tako i u rješavanju sukoba, bit će nam izuzetno važno kako se ponašamo u situacijama sukoba i što naša djeca  u toj situaciji uče od nas.

U rješavanju sukoba, sigurno, osim želje da se sukob riješi, pomažu dobre komunikacijske vještine, između ostalih i ove:

Ono što u sukobu pomaže su:

  • JA-PORUKE

Ja-poruke su oblik osobnog govora kojima drugome kažemo što mislimo, želimo, volimo ili        ne mislimo, ne želimo, ne volimo. Za razliku od ti-poruka koje napadaju i optužuju osobu te     tako produbljuju sukob, ja-poruke nose informaciju kako tuđe ponašanje djeluje na nas.

Umjesto da kažemo "Ti uvijek radiš po svome!" možemo reći "Smeta me kada im dozvoliš          da jedu na kauču jer sve bude puno mrvica koje onda moram počistiti. Voljela bih kada bi     im dao jesti za stolom ili kada biste pospremili za sobom ako jedete na kauču."

Slušajući nas, vjerojatnije je da će djeca usvojiti ovakav način osobnog govora te ga upotrebljavati u komunikaciji s nama, s drugom djecom i drugim članovima obitelji.

  • AKTIVNO SLUŠANJE

Aktivno slušati znači slušati s namjerom da razumijemo osobu i ono što nam govori te joj dajemo povratnu informaciju što smo čuli i kako smo je razumjeli. Ovakav način doprinosi razumijevanju druge osobe i pokazuje istinski interes za razumijevanjem perspektive te osobe. Ono je puno učinkovitije od "slušanja u zasjedi" s ciljem da napadnemo drugu osobu, prekidanja osobe koja govori, šutnje...

Da aktivno slušamo drugu osobu pokazujemo gledanjem u oči, kimanjem glave, postavljanjem pitanja ako nam nešto nije jasno. Nakon što smo aktivno slušali svog partnera/patnericu možemo sažeti: Ako sam te dobro razumio/razumjela, ti kažeš da te smeta što im dozvolim da previše borave pred ekranom jer smatraš da su zbog toga slabije koncentrirani i više se tuku i želiš da umjesto toga više vremena provodimo u parku ili na biciklu.

  • BRIGA O SEBI I DRUGOME

U situaciji sukoba važno je brinuti o sebi (što ja trebam), ali i o drugome (što drugi treba). Suradničkim ponašanjima treba tražiti rješenja koja odgovaraju objema stranama, u kojima obje strane dobivaju što trebaju.

. Npr. "Umjesto da djeca provode vrijeme pred ekranom, otići ćemo svi zajedno u obiteljsku vožnju biciklom."

Kada to nije moguće, ostaje mogućnost kompromisa pri čemu oboje i nešto gubimo i nešto dobivamo. Npr. majka može reći: "U redu mi je da jedete na kauču ako ćete iza sebe pospremiti."

 

            Roditelji su, osim što su partneri jedan drugome, u suroditeljskom odnosu jer imaju zajedničku odgovornost za brigu o vlastitoj djeci. Nekada partnerski odnos može prestati (prekid, razvod), no suroditeljstvo se i tada nastavlja. Zato je od iznimne važnosti raditi na njegovoj kvaliteti.  Suroditeljstvo koje obilježava međusobna suradnja i podrška dobro djeluje na djetetov razvoj. Djeca koja žive uz roditelje koji sukobe rješavaju na konstruktivan način i rade na kvaliteti svog suroditeljskog odnosa uče važne životne vještine – da su sukobi dio života i da ih ne treba izbjegavati, da postoje učinkoviti i prihvatljivi načini rješavanja sukoba i da kroz sukobe možemo unaprijediti svoje međusobne odnose.

 

Ovu temu možete proširiti i produbiti čitajući sljedeće naslove:

 

  • Jesper Juul: Sačuvati ljubav
  • Jesper Juul: Kako biti vođa vučjeg čopora
  • Jesper Juul: Coaching za roditelje
  • Lidija Arambašić: Svemoć i nemoć komunikacijskog procesa - priča o zelenom kvadratu i žutom šesterokutu
  • Kako (istovremeno) brinuti o sebi i drugima, link: https://www.rastimozajedno.hr/file/494/

 

Napisala: Vedrana Domaćinović Pičuljan, pedagog