Ako ste roditelj dvoje ili više djece vjerojatno svjedočite sukobima između njih. Sukobi mogu biti manji ili veći, mogu trajati kraće ili duže, završiti tučnjavom ili ne, ali često su prisutni u nekom obliku. Povod može biti igračka kojom se oba djeteta žele igrati, može biti pravo na odabir crtanog filma na televiziji, redoslijed ulaženja u automobil i slično.
Slušati dječje sukobe najčešće nije ugodno, osobito ako ih prati buka, vika ili fizički obračun. Ako se, k tome, sukob dogodi u trenutku kada ste usred nekog posla, na javnom mjestu ili u trenutku kada ste iscrpljeni ili umorni, moguće da će vam sukob biti još teže podnijeti.
Roditelji najčešće imaju potrebu što prije zaustaviti sukob.
U toj namjeri, moguće je da će roditelji i druge odrasle osobe reći nešto poput:
Prestanite se svađati!
Dogovorite se!
Ako se ne možete dogovoriti, uzet ću vam loptu pa se nitko njome neće igrati!
No, i odrasli se svađaju. Svađaju se u obitelji, na poslu, s prijateljima... I kada su ljuti, kada se svađaju, rečenice poput ovih gore, sigurno im ne bi pomogle, već vjerojatno još dodatno naljutile.
Ako je uobičajeno da se odrasle osobe koje su socio-emocionalno zrele i već su razvile mehanizme samokontrole, sukobljavaju, zašto od djece očekujemo da se ne sukobljavaju ili, ako se sukobe, da taj sukob što brže i bezbolnije završi?
Djeci predškolske dobi još uvijek je teško prepoznati i razumjeti svoje i tuđe emocije, teško im je verbalno objasniti što trebaju i žele, teško im je razumjeti da drugo dijete ima istu potrebu kao i oni sami, teško im je kontrolirati vlastite emocije. Stoga je sasvim razumljivo da će se u situacijama kada žele istu igračku sukobiti, da će netko oteti igračku, da će netko nekoga u ljutnji udariti...
Sukobi su dio odrastanja. Oni su, štoviše, razvojno korisni, kada se usmjeravaju na pravilan način i služe usvajanju poželjnih socijalnih vještina. Ako se djeca sukobljavaju, ne znači nužno da će u budućnosti biti nasilne ili agresivne osobe. Sukobe treba prihvatiti kao sastavni dio života i kao priliku za učenje. Ako sukobe prihvatimo kao takve, veća je vjerojatnost da ćemo iz svakoga sukoba pokušati izvući ono najbolje i biti bolji ljudi.
Sukobi su dio odrastanja. Oni su, štoviše, razvojno korisni, kada se usmjeravaju na pravilan način i služe usvajanju poželjnih socijalnih vještina.
Ako se djeca sukobljavaju, ne znači nužno da će u budućnosti biti nasilne ili agresivne osobe. Sukobe treba prihvatiti kao sastavni dio života i kao priliku za učenje. Ako sukobe prihvatimo kao takve, veća je vjerojatnost da ćemo iz svakoga sukoba pokušati izvući ono najbolje i biti bolji ljudi.
Kako roditelji i druge odrasle osobe mogu doprinijeti da situacije sukoba budu situacije učenja?
- Ne prekidajte sukob radi vlastitog mira
Iako sukobi mogu biti naporni, osobito ako su česti i burni, nije ih dobro prekidati bez ikakvog objašnjenja kako bismo imali vlastiti mir. Naravno da je važno prekinuti fizički obračun i osigurati sigurnost djece, no sukobu bi svakako trebalo posvetiti vrijeme na način da dijete iz te situacije nauči neke nove vještine. Sukobi su važno iskustvo za svako dijete. Dijete u sukobu uči izraziti svoj stav, boriti se za ono što mu je važno, uči izraziti želje i potrebe, uči saslušati tuđe mišljenje i stav, uči podnijeti poraz...
- Ne rješavajte sukob umjesto djece
Ponekad roditelji u želji da olakšaju djeci ili sebi rješavaju sukobe umjesto djece. Ta rješenja mogu zvučati ovako:
Marko je prvi uzeo loptu, prvo će se 5 minuta igrati on, a onda ti.
Uzet ću vam loptu jer se svađate. Kad se naučite lijepo igrati loptom, vratit ću vam je.
No, kako će se djeca naučiti lijepo igrati loptom, ako ju je roditelj uzeo? I što uopće znači lijepo se igrati?
- Budite posrednik u dječjem sukobu
Mnogi roditelji smatraju kako se odrasle osobe ne bi trebale miješati u dječje sukobe. Nazivaju to dječjim poslima i smatraju da ih djeca trebaju riješiti sama. Ako primijete sukob ili se djeca dođu požaliti, samo doviknu: Dogovorite se!
Većina djece uopće ne zna što znači dogovoriti se jer im nitko nikada nije objasnio što to znači niti pokazao kako se dogovara. A kada ne znaju kako se dogovoriti, djeca pribjegavaju onome što znaju, metodama koje su već isprobala. Zapravo koriste alate koje već imaju usvojene – plaču, viču, udaraju, otimaju, povlače se... Ako želimo da djeca nauče neke nove vještine, a to bi bile vještine razgovora, slušanja, pregovaranja i dogovaranja, potrebna im je pomoć odraslih osoba. U tom slučaju odrasla se osoba u sukob djece uključuje kao posrednik koji je u potpunosti neutralan i nepristran i pomaže djeci da samostalno dođu do rješenja.
To bi moglo izgledati ovako:
Ivane, čuješ li što ti Marko govori?
Marko, ponovi Ivanu još jednom.
Ivane, Marko je rekao da ga boli kad ga tučeš.
Marko, čuješ li što ti Ivan kaže? Kaže da mu smeta kad mu otimaš autić iz ruke bez pitanja.
Ako ja dobro razumijem, obojica se želite igrati ovim žutim autićem? Što ćete sada učiniti?
U početku će potreba za posredovanjem odrasle osobe biti učestalija, no s vremenom, kako djeca budu sve vještija u rješavanju sukoba, pomoć odraslih će trebati sve rjeđe.
- Imajte na umu da je proces važniji od rezultata
U procesu rješavanja sukoba nije potrebno biti usmjeren na rezultat, na to da rješenje bude pravedno, da oba djeteta njime budu zadovoljna, da bude logično i da sve skupa bude što prije gotovo.
Puno je važnije da se u tom procesu djeca uče slušati jedan drugoga, na nauče izraziti svoje želje i potrebe, da ih ohrabrite da zajedno pronađu prihvatljivo rješenje.
Djeca nas ponekad mogu iznenaditi svojom kreativnošću u iznalaženju rješenja prihvatljivog za obje strane. Moguće je da odraslim osobama ta ideja uopće ne bi pala na pamet.
- Budite primjer primjerenog rješavanja sukoba u vlastitoj obitelji
Roditelji svojim ponašanjem daju primjer djeci. Ako roditelj tijekom sukoba vrijeđa druge i gubi kontrolu, uči i dijete takvom ponašanju. Roditelj koji iznosi svoje argumente i stavove jasno i pri tome izražava i priznaje vlastite osjećaje bez pokazivanja agresije i ne ponižavajući sugovornika uči dijete da i sukob može biti zdravi dio života. Ukoliko emocije ipak nadvladaju važno je ispričati se zbog svojega ponašanja te tako i dijete podučiti da nakon sukoba ponovo dolazi vrijeme pomirbe i međusobnog slaganja.
Svaki roditelj najbolje poznaje svoju djecu. Iz nekih prethodnih sukoba moći će procijeniti mora li se u sukob uključiti odmah (npr. ako se djeca tuku i moguće je da će netko biti ozlijeđen) ili može malo pričekati i vidjeti u kojem će smjeru sukob krenuti.
Također, roditelji mogu predvidjeti reakcije svoje djece tijekom sukoba, npr. jedno dijete uvijek prvo počinje i zahtijeva da mu brat/sestra odmah da igračku s kojom se igra, a drugo dijete popušta. Roditelj se tada može uključiti posredujući, tako što će dijete koje uvijek popušta osnažiti da jasnije izrazi svoje potrebe, a dijete koje uvijek napada da pričeka i sasluša brata/sestru. Najvažnije je da se sukobi iskoriste za učenje alata i strategija za nošenje s takvim situacijama.
O temi sukoba možete čitati:
Jesper Juul: Agresivnost! Nov i opasan tabu?
Vedrana Domaćinović Pičuljan, prof. pedagogije